Često možete od seljaka čuti da mu se ne isplati proizvoditi hrana. Ukoliko to gledamo iz materijalnog aspekta, djelomično je i istina, mada se ja baš sa njom niti ne slažem u potpunosti.

Proizvodnju hrane za vlastite potrebe ne možemo gledati samo kroz prizmu isplativosti i novca jer u tu kalkulaciju nije uračunato vaše zdravlje, nije uračunat okus i miris te obilje i viškovi koje imate ali i sreća rada rukama u zemlji i na suncu ili pak kiši i snijegu. Uopće nije bitno vrijeme, sreća je sveprisutna.

Nekako mi se čini da je to ipak narativ medija koji se fura zbog nečijih interesa da bi bogatiji bili jođ bogatiji, a siromašni još siromašniji. To je narativ porobljavanja ljudi i zato je nama bitno da ispričamo svoju priču koja je sasvim suprotna od toga.

Kada promatram svijet oko sebe, sve češće osjećam da ono što nazivamo životom nije ništa drugo do njegova blijeda kopija, neka vrsta predstave koja se odigrava pred našim očima. Vidim mnoštvo ljudi kako žure, kako kupuju, prodaju, posjeduju i gomilaju, a ipak rijetko tko zaista živ. Sve se odvija kao da smo strojevi, a ne bića obdarena dušom i slobodom.

Svakodnevno mi društvo govori što mi je potrebno da budem sretan: bolji posao, brža tehnologija, više stvari, još jednu potvrdu vrijednosti izvana. I svaki put kad se povodim za tim glasom, osjećam kako se u meni nešto gasi. Jer sreća ne dolazi izvan mene, nego iznutra, iz odnosa sa samim sobom i s prirodom. A ipak, kao i mnogi drugi, dopuštam da me zavede iluzija napretka, kao da će svaka nova stvar koja mi je ponuđena ispuniti prazninu koju samo istina može ispuniti.

Najveća obmana leži u načinu na koji trošimo svoje dane. Prodajemo sate i godine za novac, a ne razumijemo da nam to vrijeme nitko ne može vratiti, uvjereni da tako gradimo život. No zapravo, često gradimo samo zidove iza kojih ostajemo zarobljeni. Rad koji ne nosi smisao, koji ne hrani dušu, koji ne otvara prostor za slobodu i kreativnost – taj rad nije život, nego njegova poruga.

Društvo nas odgaja da budemo poslušni, da slijedimo običaje i norme, da ne odudaramo. Ali u toj poslušnosti gubimo ono najdragocjenije – vlastiti glas.

Laž modernog života održava se našom pretjeranom složenošću. Stvari koje posjedujem na kraju posjeduju mene. Što više tražim udobnost, to više gubim slobodu. Zato vjerujem da se istina nalazi u jednostavnosti: u malom, u tihom, u onome što se ne može kupiti. Kada sam u prirodi, kada osluškujem šum vjetra ili promatram površinu vode, osjećam da nema laži u meni – da živim izravno, bez posrednika, bez maske.

Ne pišem ovo kao netko tko je pronašao put, nego kao onaj koji ga još uvijek traži. Ali vjerujem da je istiniti život moguć, i da počinje onda kada se usudim reći “ne” iluzijama koje mi društvo prodaje. Kada radije biram slobodu pred sigurnošću, tišinu pred bukom, prirodu pred tržištem. Kada prestajem živjeti da bih ispunio tuđa očekivanja i napokon počinjem živjeti iznutra.

Laž modernog života nije samo u stvarima koje gomilamo, nego u uvjerenju da nam one mogu dati smisao. Ona se skriva u poslu koji nas troši, u navikama koje nas otuđuju, u strahu da budemo ono što u stvari jesmo negdje duboko.
Istina je jednostavnija, ali zahtijeva hrabrost: hrabrost da živimo slobodno, da mislimo svojom glavom, da se vratimo prirodi i sebi. Ako ne pronađemo tu hrabrost, riskiramo da izgubimo vlastitu dušu – a što vrijedi cijeli svijet, ako u toj trampi izgubim ono najbitnije?

Nikola Borić
Zapratite i naš Instagram profil na
https://www.instagram.com/shumska.ceramica?igsh=MW45c3VybnFkbzlucg==

                                     ♦

                                     ♦

                                     ♦