Malo je onoga što o pjevanju po metodi "Škole za otkrivanje glasa" nismo već pisali, o vježbama pjevanja koje je osmislila švedska operna diva Valborg Werbeck-Svärdström (1879 - 1972). Teško je izraziti svaki puta na drugačiji način nešto što je ionako, po prirodi stvari, riječima gotovo neopisivo.

Stoga su nam najdraže "povratne informacije", komentari naših polaznika. Ovom prigodom, uz poziv da nam se pridružite na proljetnim seminarima, ponovit ćemo predivno pismo koje brižljivo čuvamo, a koje nam je stiglo prije tri godine od naše učiteljice Biljane Selak iz Makarske.

Možda još nekoga potakne da se prijavi i okuša u pjevanju, riješi neki svoj problem ili samo otkrije skrivene potencijale.
To možete učiniti već sljedećeg vikenda u Dubrovniku (10. - 12.04.2015.), u prostorijama Deše u Lazaretima, a ako vam je bliži Zagreb, pjevat ćemo od 24. do 26. travnja na staroj adresi, Orpheus, Horvatovac 92. Oba seminara obuhvatit će vježbe pjevanja koje se temelje na metodi pjevanja "Škola za otkrivanje glasa" te jednoglasno i višeglasno pjevanje, a tijekom seminara mogući su i individualni satovi pjevanja. Detalje o rasporedu i cijeni te sve ostale informacije možete saznati telefonom (091 17 14 322, prof. Baldo Mikulić, a za Dubrovnik i na broj 098 580 391, Tereza Ferk) ili emailom ( Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ).

Naša web adresa je www.orpheus.hr, ondje možete pronaći raspored svih seminara, a pozvani ste pridružiti se i virtualnoj zajednici na adresi https://www.facebook.com/Orpheus.Zagreb.

Odakle se ja zatekoh u ovoj raspjevanoj bajci?

Za sebe obično kažem da sam tipična, energična, posvećena učiteljica. Već 25 godina predano i postojano odgajam generacije djece, mladih ljudi. Isprepliću se naše sudbine, jedni s drugima povezani smo neraskidivim nitima odrastanja. Ja razigrana, djetinje vedra kao i moji đaci, nezaustavljiva, mislim. Sve do jednom. Sva moja energija, volja , ljubav i želja zaustaviše se u grlu, na mojim glasnicama. Kada se sada vratim unatrag, pa to se i nije dogodilo odjednom, događalo se postepeno, iz trena u tren ali ja , od silne trke i neobuzdanosti, to nisam registrirala kako je trebalo. Već dugo nosim zviždaljku na vratu, sada znam zašto, da zaštitim glas, da bih lakše i jednostavnije nadglasala moje bučne anđele. I svoga sina dozivam iz igre biciklističkom trubljom, na veselje djece i susjeda. Kada mi je promuklost postala učestala pratilja i kada mi je glas već, nakon vikenda, u ponedjeljak bio u provaliji, shvatila sam da se sa mnom nešto ozbiljno dešava.

Otkriven je polip na glasnicama, ubrzo sam operirana, bez ikakvih smetnji ili zlih slutnji započeo je moj, nadala sam se, brz oporavak. Ali, nije bilo tako jednostavno. Nakon operacije izgubila sam , šalila sam se, dobar glas. A jednom kada se izgubi dobar glas, teško ga je opet povratiti. I pored štednje,i poštivanja svih zahtjeva koje su pred mene postavili, on se sam od sebe nije htio vratiti. Kao ptiče golo, preplašio se i sakrio negdje duboko u meni. Teško je bilo kada sam shvatila da neću moći započeti nadolazeću školsku godinu, da ću moje trećaše morati ostaviti i krenuti u nepoznatom smjeru, sama pronalazeći načine i metode, skrivene putove i mogućnosti. I kao što kažu, kada se jedna vrata zatvore, u istom trenu otvore se neka druga. Tako se zaista i dogodilo.

Tada je u moj život, na preporuku moje školske logopedinje Tee, na laganim tonovima samoglasnika , ringova i langalangova ušao čudnovati čarobnjak, vilenjak glasa. Ja, koja nisam mogla govoriti, čiji je glas upao u ponor dubine tame, grčevito se hvatajući za vilenjakov poj, krenula sam na put prema bajci, s pjesmom na usnama. Ali pjesma nije lagana, zapinje, diže se, pada, kreči i ciči, otima se, bježi. Lakše bi joj bilo ostaviti je u strahu , dubini i tami. Da li mi je pomogla moja učiteljska upornost, djetinja razigranost ili nešto treće, možda skriveni čarobni štapić u rukama moga profesora Balde Mikulića, ali moj se glas stidljivo počeo povremeno pojavljivati, pa opet skrivati, provirivati kao da se igramo skrive ili lovice. Počele su naše svakodnevne igre, vježbe brrrr, grrrr, mrrrr, din-do, bam-b, otkrila sam da smo moj izgubljeni glas i ja partneri, da si moramo ugađati, jedno drugo pomagati. Najteže je bilo mene samu usporiti, umiriti, prepustiti zbivanjima duše.

Već tri mjeseca traje naša svakodnevna igra. Uz pomoć našeg čarobnjaka, koji osim znanja ima i dušu i srce jer mu je stalo pomoći nam, moj glas i ja sve se češće srećemo, upoznajemo se i otvaramo jedno drugom. Nerijetko glas me iznenadi svojom dubinom ili visinom, svojom dužinom, zaškaklje me u čelu, štipne za lakat, zatrese mi koljena, zazvoni u ušima. Moram ga poštivati, učim se ne ubrzavati ga, jer bi se opet mogao prepasti i pobjeći, još dublje u meni sakriti. Mijenjam se zbog njega, jer njemu to sada treba , strpljenja, nježnosti i poštivanja. A kada se osjeti dovoljno jak i spreman, opet ćemo nas dvoje poletjeti s raspjevanom bajkom u sebi. Još nas tolika djeca čekaju, još nam tolika djeca imaju puno toga reći, otkriti o sebi, o ljubavi, o životu.

I tako se ja nenadano zatekoh u ovoj raspjevanoj bajci. Nije svako zlo za zlo, kažu stari. Moj problem s glasnicama otvorio mi je nove vidike, omogućio mi je da sretnem krasne,drage ljude, da zavirim u sebe na sasvim nov i drugačiji način.

Duboko sam zahvalna mom čarobnjaku vilenjaku, profesoru Baldi Mikuliću koji mi je pokazao način i put kako doći do svog izgubljenog glasa Werbek metodom relaksacije glasa pjevanjem.