Psihodrama je iskustvena tehnika spoznavanja unutarnje stvarnosti, kao i dinamična, akcijska i ozbiljna metoda psihoterapije. Žarište ove tehnike zasniva se na eksternalizaciji unutarnjih psihičkih sadržaja, i to tako živo i intenzivno, da se i njezino ime ogleda u sprezi s ovom centralnom idejom:

psiha=duša; drama – djelovanje, akcija, činidba.
Stoga bi se psihodrama potpuno legitimno mogla nazvati i dušom u akciji.

Njezin tvorac je J.L.Moreno, liječnik, teolog i filozof s početka dvadesetih godina 20. st., suvremenik Freuda, Junga i Adlera – grupni terapeut, avanturist po svim pitanjima i nadahnuti filozof dijaloga buberovske ideje «ja-ti». Nastavlja tamo gdje je Freud stao, jer drži da je otac psihoanalize suviše plitko i jednostrano promatrao individualno nesvjesno e da bi se mogao uhvatiti ukoštac s interpersonalnom problematikom, ali se istovremeno ograničava i od Jungove teorije kolektivno nesvjesnog, koja se – po njegovom mišljenju – suviše udaljava od individue. Gledajući na psihu čovjeka kao na dubinsku strukturu jednog odnosivog entiteta, dobar dio svoje teorije gradi na pojmu su-nesvjesnog. Moreno je, naime, smatrao da je čovjekova osobnost uvjetovana relacijskim jastvom, odnosno da se čovjekovo ja pokazuje u svom punom potencijalu tek onda kada ga stavimo u odnos s Drugim. I da se odnos uspostavlja susretom. Ali ne svakodnevnim rutiniziranim susretanjem gdje smo (obično) suštinski nezainteresirani za sugovornika, već susretom strukturiranim u grupi i pred grupom – tamo gdje naše ponašanje, verbalni i neverbalni izrazi nailaze na odraze i reakcije drugih članova, uz dogovorno načelo dobre namjere i povjerljivosti.

Svi mi nakon prve grupe u kojoj smo rasli (a to je uglavnom obitelj ili neki oblik surogata obitelji), tijekom života ulazimo u čitav niz ostalih grupa te se oko odnosa s članovima tih grupa vrti i dobar dio naših iskustava, problema i pitanja. U tom prvom pletivu odnosa u primarnoj grupi ili obitelji, usvojili smo načine izražavanja potrebe i zadovoljenja potrebe, a time upili i konflikte koji trajno opstaju kao takvi uslijed nedovoljno zadovoljenih potreba. (Narod bi rekao: tko bi čovjeku ugodio-taj se nije rodio!) Drugačije rečeno, svatko od nas internalizira pravila igre svoje primarne grupe, a kada izađe iz primarne grupe i priključi se novoj grupi, on pokušava stalno iznova igrati istu naučenu ulogu, a onog drugog svrstati u ulogu koja bi odgovarala «suigračima» primarne grupe. Čovjek, drugim riječima, stalno pokušava «na pozornici uprizoriti jednu te istu priču». Splet odnosa odnosno pletivo vlastite priče koju svatko od nas u sebi nosi kao neku vrstu programa, grupni analitičari nazivaju grupnim matriksom u nama, transakcijski analitičari skriptom, a psihodramatičari «naučenom ulogom» dijelovi koje se iskazuju disfunkcionalnima jedino utoliko koliko su bile izražene nedostatnosti okoline.

Jer psihodramska slika čovjeka polazi od zdravlja, a ne bolesti. «Bolest» je za Morena, u krajnjoj liniji, samo jedna kategorija socijalnog pripisivanja: «Sa stajališta univerzuma, ne postoji 'patologija', ona postoji jedino sa stajališta čovjekove znanosti». Pa govorimo o odstupanju od kulturnih normi, devijaciji od društvenog zakonodavstva ili o duševnoj praznini. U psihodramskom kontekstu – govorit ćemo o kreativnoj neurozi!
Čovjek je kozmički čovjek, a najznačajniji sastavni dio kozmosa je kreativnost: «Ukoliko postoji neka najviša kreativna, nuklearna struktura univerzuma, bilo da je nazivamo 'x', bog ili joj nadijenemo neko drugo ime, za pretpostaviti je da ona nije ništa drugo doli puka kreativnost, 'mysterium aeternum et illuminosum' (vječni i rasvjetljujući misterij)». Prvobitna supstanca koja je izvor svim stvaralačkim procesima univerzuma je, psihodramski rečeno, kreativnost.

Kreativnost svaki čovjek nosi u sebi kao potencijal, a taj je potencijal moguće pokrenuti spontanošću. Kao što to čine djeca – djeca su iskrena, autentična i spontana. Načelo psihodramske tehnike odvija se stoga kroz privid igre i njezino fantazijsko značenje – u onom «kao da» dječje igre gdje je apsolutno sve moguće: i razgovarati s umrlima, i ukrasti, i razvesti se, i biti bog, i đavao, i žrtva i počinitelj...

Iako dobrim dijelom prožeta smijehom, svaka psihodramska seansa ozbiljan je rad koji se u pravilu odvija u tri faze. Započinje zagrijavanjem, prelazi u akciju, a završava razmjenom osjećaja i iskustava ili sharingom. Osnovni elementi gotovo svake psihodramske seanse su: protagonist kao "glavni glumac", grupa kao "publika", voditelj kao režiser, članovi grupe koji će odigrati određene uloge te pozornica, tj. scena na kojoj će se uprizorenje i odigrati.

Uglavnom se na sceni uprizoruju životne situacije osobe, ali uz pomoć članova grupe. Međutim, ovdje nema dramskog teksta nego se prizori iz života odigravaju onako kako ih protagonist doživljava – spontanim preuzimanjem raznih uloga kroz koje izražava razne dijelove sebe te kroz koje progovara ono što ga zaokuplja. Scena je – a to je jako važno – apsolutno sigurno mjesto na kojemu se u prisutnosti grupe i vodstvo voditelja, istražuju ljudski unutarnji svjetovi i odnosi.
Mada se istraživanje odvija kroz igru uloga, ovo nije jedini modus rada jer postoji u psihodrami čitav niz tehnika – od prazne stolice preko dvojnika pa sve do zrcala i simbolične skulpture. Iako povijesno vrlo tijesno povezana s kazalištem te usprkos očitoj sličnost ove tehnike s kazalištem, psihodrama nije teatar i klijenti nisu glumci. U kazalištu se glumcima dodjeljuju sasvim određene uloge i glumci moraju ostati u granicama zadanog. U svojem nastupanju na kazališnoj sceni, glumci-akteri skriveni su iza uloga koje tumače, a psihodrama ne uključuje tu vrstu zaštite. U psihodrami je protagonist eksponiran i ranjiv, jer ne iznose se na scenu samo lake teme. Munjeviti uvidi i sirovi osjećaji sastavni su dio psihodramskog iskustva, a kroz njih ne prolazi samo protagonist, nego i ostali članovi grupe koji dijelove sebe prepoznavaju i u «tuđoj priči».

S obzirom da akcija, tjelesni pokret, blizina ili udaljenost aktera govore mnogo više o teškoćama ljudskih odnosa negoli sam govor, razumljivo je da scensko uprizorenje i kroz riječ i pokret, i kroz prostorne odnose i usputne rekvizite omogućuje osobi da dovrši ono što možda u životu – sputana odgojem i tuđim očekivanjima – nije mogla, nije znala ili nije smjela. Istražuju se neizgovorene misli i osjećaji, situacije koje su se bile mogle dogoditi, susreti do kojih nije došlo, projekcije u budućnost i drugačiji pogled na prošle i sadašnje događaje.

Psihodrama je zanimljiva i dinamična tehnika, ispunjena šarenilom ljudskog iskustva, doživljaja i tumačenja iznesenih problema. Sve to, uz činjenicu da je svaki protagonist ujedno i režiser i dramaturg i scenarist svoje vlastite drame, duši otvara prostor za disanje, oslobađa ju autocenzure, istovremeno joj pružajući i realniju sliku o ostalim dušama s kojima dijeli ovu zemaljsku stvarnost. A kako se to ne bi pozitivno odrazilo na život?

Ako vas zanima kako to izgleda te ukoliko je pobuđena vaša znatiželja, imajte na umu da su u tijeku otvorena jesenjska predavanja koja se održavaju utorkom u Centru za integrativni razvoj, Gundulićeva 19/1, u 19 sati.

Datumi su: 20.10., 27.10. i 3.11.2015.

Ili posjetite edukaliptus stranicu www.edukaliptus.comi pišite nam ( Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ).

Ilustracija: Dražen Jerković http://sundaymay.deviantart.com/