PUTOPIS MOJ CAMINO – ŠETNJA U DUBINE SEBE
AUTORICA: MARA DOLJAK

Uronite u čudesne krajolike hodočasničkog puta Camino i s Marom se otisnite na duhovno putovanje života!

MOJ CAMINO - Šetnja u dubine sebe
Autorica: Mara Doljak

CIJENA: 118 kn
PRETPRODAJA: 99 kn

Budite među prvima koji će uživati u putopisu Moj Camino!
Knjigu naručite u pretprodaji do 5.5. uz fantastičnu cijenu! Darujemo vam i:

POSVETU AUTORICE
BESPLATNU DOSTAVU

Naručite odmah:
www.aromara.hr
01/3704-005
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

U nastavku vam poklanjamo isječak iz knjige!

U malo francusko mjesto St. Jean Pied du Port, čije ime je, uz ime Santiago de Compostela, najizgovaraniji naziv na Caminu, kao naziv mjesta polazišta, stiže se dan prije prelaska preko Pireneja. Poneki dođu pješke, možda čak i iz svojih domova. Većina putnika i hodočasnika do toga mjesta dođe kao svaki civilizirani putnik: avionom do St. Sebastiana, kao ja, ili do Biarritza, na samoj francusko-španjolskoj granici, ili do Bilbaa (zanimljivo koliko različitih izbora) pa autobusom ili vlakom do početne točke Camina Frances ili Francuskoga puta. Neki iz domovine krenu u manjim ili većim ili vrlo velikim grupama. Neki se putem grupiraju i udruže, slijedeći dogovore s nepoznatim osobama uglavljene putem interneta, u potrazi za srodnim dušama koje se odlučuju na istu putanju u isto vrijeme.
Ja sam u St. Jean Pieds du Port stigla sama, šestoga rujna, u rano popodne. Do St. Sebastiana avionom, do Hendaye taksijem, do Bayonne vlakom i do St. Jean Pieds du Port autobusom. No, nemojte se zavarati, to je samo jedna od bezbroj mogućih kombinacija koje je jako zahtjevno otkriti putem interneta. Već na tom prvom koraku potrebno je puno moći viših sila za usklađivanje prijevoznih sredstava, vremena ukrca- vanja i ostalih nepredviđenih okolnosti.
Putnik samotnik ima potpuno drugačiji osjećaj putovanja i doživljaja; promatranja okoliša, gradova, susreta s ljudima na koje nailazi, jezika... Sama osoba doživljaj ne dijeli verbalno s drugom osobom ili grupom, ne doživi odgovor, komentar, reakciju, čak ni suprotnu izjavu, onu pobijajuću, koju ponekad toliko volimo jer nam omogućuje intenzivne i dugotrajne rasprave u dokazivanju da smo upravo mi u pravu. Kad ne dijelimo svoje impresije s prijateljima i bliskima, doživljaj se kao jeka kreće u umu samoga putnika, odbija od površine lubanje, valovi se vraćaju u središte uma, isprepliću s onima koji lutaju umom tražeći potvrdu ili uporište. Misao samoga putnika doživljava posebnu i neobičnu sudbinu. Ona kao slika ili kao grupa riječi ili kao spoj riječi, slika i emocija, živi i razvija se bez ogledala, u zatvorenom prostoru uma putnika samotnika. Bezbroj impresija svakoga dana, tijekom nekoliko desetaka dana, pri čemu se stvara čudan svijet, vrlo osoban i osebujan, neopisiv i neponovljiv. Priča putnika samotnika potpuno je drugačija od priče putnika u grupi. Istina koju ta priča govori može biti neusklađena sa stvarnošću, baš zbog toga unutarnjeg procesa jeke i amalgamiranja, širenja i skupljanja, stapanja s novim i stalno novim doživljajima, zahvaljujući nekontroliranoj slobodi transformacije.
Ima još nešto u umu putnika samotnika. Stoga što impresije u svom dorađenom obliku ne izlaze pred druge ljude, ne izlaze na svjetlo dana, one se skladište u malom prostoru, često neuredno i nesređeno, jedna preko druge, pa dođu neke nove koje se zavuku između prethodnih, poremete red i kronologiju. U toj gužvi neke se slijepe, druge izmiješaju... Time i vremenska linija dojmova putnika samotnika nije savršena; događaji mogu imati pomiješanu kronologiju, neusklađenost u vremenskom i prostornom nizu i na taj način iz vrlo jednostavnoga iskustva putovanja dugog 780 km i trideset i jedan dan, nastaje maštovito bogatstvo izmiješanih činjenica i impresija, događaja i emocija. Rađa se novo biće, slobodno i slobodoumno, samostalno i neukroćeno, još uvijek podlož- no nebrojenim promjenama, imena „Moj Camino“.
Možda je upravo ta pojava zaslužna za moju potrebu da ponovo i ponovo pričam o svom Caminu. Nedostatak stvarne i stalne razmjene misli na Putu mijenjam za naknadno sortiranje misli, slika i doživljaja! Tko zna? A zar je i važno?
Stigavši u to slatko mjesto toliko spominjanoga imena, odmah sam potražila kancelariju za prijavu. Svaki hodočasnik prijavljuje se u mjestu iz kojega kreće (naravno, ako nije u domovini koristio udrugu ili ured u kojemu se daju informacije i upućuju putnici u detalje puta; ja ne znam za takav ured kod nas). Tu rade dobrovoljci, ljudi koji govore nekoliko jezika, vrlo strpljivi i empatični, puni razumijevanja za sve iracionalne pojave koje budući hodači manifestiraju nultoga dana, od straha do potpunoga nerazumijevanja bilo koje upute. U uredu se dobije Credential - nešto kao hodočasnička putovnica. Sliči na planinarsku knjižicu za skupljanje pečata, s puno rubrika, a nosi podatke putnika i dokument je koji svaka osoba na putu ljubomorno čuva do dolaska u Santiago, gdje će Credential, sad popunjen brojnim pečatima, svjedočiti da je hodoča- snik zaslužio Compostelu, tj. prelijepu starinsku diplomu, izrađenu na recikliranom kartonu, gdje se uz ime i prezime potvrđuje da je osoba prošla potreban put (pješke, na biciklu ili na konju) kako bi stekla status hodočasnika na Caminu. Toga je dana uz mene još nekoliko stotina osoba prošlo kroz prijavni ured za hodočasnike.
U prijemnoj kancelariji može se nabaviti obavezna školjka svetoga Jakova, prava, iz mora. Malo je manja od šake odrasle osobe, širi se kao rebrasta lepeza pa kažu da simbolizira sve staze Camina, koje s raznih strana svijeta stižu na jedan cilj: Santiago. Ona se nosi na šeširu ili je vidljiva na ruksaku, objavljujući ostalima, kao i stanovništvu, da je ta osoba hodočasnik na putu u Santiago. Tradicionalno je upravo ta školjka osiguravala srednjevjekovnim hodočasnicima gostoprimstvo; skroman obrok, koji su često jeli iz nje kao tanjurića, vino i prenoćište, kao i pomoć u nevolji. Na tom vas mjestu također upozore da ćete pri izlasku iz sela naići na račvanje putova koji vode preko Pireneja, gdje će biti vrlo jasno nacrtano da je desno lakši put, dok je lijevo teži, zahtjevniji put, upravo zato izložen predivnim pogledima na divlju prirodu toga planinskog lanca, koji odvaja Francusku od Španjolske.
St Jean Pieds du Port je očuvano, uređeno mjesto, značajno obilježe- no poviješću. Naišla sam na muzej hodočasnika i naivno odlučila „ubiti“ preostalo vrijeme toga popodneva, ne sluteći da će mi taj posjet nepo- vratno obilježiti identitet za budućnost. Muzej je smješten u kamenim srednjovjekovnim prostorima, koji su stoljećima služili kao tamnica, a ja sam mu pristupila kao osoba koja je odlučila odšetati Camino Frances. Šetačica, žena u susretu sa starosti i u namjeri da iznese pobjedu nad godinama koje neumitno nameću svoj ritam. Pregledala sam garderobu hodočasnika, skromne pelerine koje su služile kao kaputi, ali i kao pokrivači noću. Jedan model pelerina čak potječe iz Slavonije! Kako osvježavajuće! Dakle, u tim davnim vremenima i naši su ljudi tražili svoja razrješenja na istome tom putu pa čak obilježili i odjevni kodeks.
Saznala sam da su putem građene brojne bolnice za potrebe hodoča- snika. Ljudi su često kretali na hodočašće bolesni, moleći za zdravlje, ili su se razboljevali od umora, zime, gladi, napora ili povremenih zaraza i epidemija. U tim davnim lječilištima radile su žene i one su se brinule za iscjeljivanje i njegu bolesnika. Bolesni hodočasnik za kojega se očekivalo da će ozdraviti, dobio bi slamnati ležaj, a umirući bi dobio još i bijelu plahtu. Uz njegovateljice u svakoj je bolnici morao biti zaposlen pisar. Kako to? Umirućim bolesnicima tako je omogućeno diktirati oporuku.
Odluka stizanja na cilj, u Santiago, nije izbor, nije obećanje sebi ili drugima. Ta odluka je ZAVJET. Šetnja do Santiaga nije bilo kakva šetnja, ona je hodočašće. Osoba koja polazi na taj put je hodočasnik. Ukoliko strada putem, razboli se, umre, član obitelji ili vrlo bliski prijatelj mora završiti put u ime te osobe i tako ispuniti zavjet.
Ups! Inicijacija se dogodila nenadano! Moja je šetnja toga popodne- va postala hodočašće, a ja sam od šetačice, osobe koja je odabrala ovaj put kao osobni izazov, jer je siguran, frekventan, utaban i što već, toga popodneva postala Hodočasnica, sa zavjetom da stignem do zadanoga cilja, a to je Santiago de Compostela! Oporuka je već postojala, iz neke prethodne prilike, a obvezu da netko drugi završi umjesto mene, prepustila sam okolnostima.
Te sam se večeri smjestila kod dobroćudne bakice u škripavu sta- rinsku sobicu. Njezino zapažanje moga prstena (koji ne skidam jer je poklon moje kćeri), kreiralo je cijenu od 60 eura za noćenje i nije ju motiviralo da promijeni plahte koje nisu bile prljave, no osjećale su se energije i tijela nekoliko prethodnih putnika.
Noć je prošla površno nestrpljivo. Obilježila ju je odluka: usprkos neopisivom strahu da neću moći odraditi izazove prvoga dana Camina, tijekom noći odlučila sam: “Ja to mogu!” Izabrala sam sutradan stići u Roncesvalles neovisno o teškoći puta.

Očarani ste, inspirirani, znatiželjni? Vaš primjerak knjige Moj Camino čeka!

Naručite u pretprodaji:
www.aromara.hr
01/3704-005
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.