Portret: Antun Mažuranić
Antun Mažuranić (1805. – 1888.) sudionik je hrvatskoga narodnog preporoda i jedan od osnivača Matice ilirske, no najpoznatiji je kao gramatičar i leksikograf. Utjecao je na samog Ljudevita Gaja, da se štokavsko narječje proširi i na kajkavsko područje te da ga tako prihvate svi Hrvati.
Rođen je u Novom Vinodolskom. Pohađao je riječku gimnaziju, a već 1826. godine dolazi u Zagreb gdje studira filozofiju i pravo. Na pravoslovnomu (pravnom) fakultetu diplomirao je 1930., a nakon četiri godine polaže odvjetnički ispit. Također je položio i ispit za ''srednjoškolskog učitelja'', što je zapravo bio njegov pravi poziv – sakupljati znanje i prenositi ga drugima, mlađima, onima koji dolaze.
Unosio se u sve i zanosio svime što je radio, smatrajući svojom zadaćom prenijeti znanje, mišljenje i stav, ne samo svojim učenicima, nego i cijelom društvu. Ta ''zadaća'' očitovala se i u Danici gdje je djelovao kao suradnik. U spomenutom je časopisu napisao mnoge članke ne stavivši, samozatajno, ispod njih svoj potpis.
Godine 1836. Antun Mažuranić imenovan je profesorom u zagrebačkoj gimnaziji i otada zapravo zagrebački gimnazijalci počinju slušati predavanja iz ''ilirske'' gramatike i ''ilirske'' književnosti na ''ilirskom'' jeziku, a ne na latinskom.
Godine pak 1839. objavljuje djelo Temelji ilirskog i latinskog jezika za početnike kojim želi pokazati ljepotu i izražajnu mogućnost obaju jezika. Štoviše, u predgovoru čitamo: ''Znanje svoga vlastitoga jezika donosi svakomu čoveku dve koristi: jednu, što ga čini izobraženim članom svoje domovine, a drugu, što mu k naučenju inostranih jezikah laglji put otvara.''
Mažuranićevi Temelji obrađuju sve ono što po tadašnjem mišljenju pripada gramatici, a kao način obrade gramatičke građe upotrijebljen je oblik pitanja i odgovora. To jasno pokazuje da je ovo Mažuranićevo djelo koncipirano prvenstveno kao udžbenik, a ne kao gramatika jer već postoji Babukićeva na koju se on čak i poziva.
Upotrebljavao je starije oblike u deklinaciji, te znak ě koji se može izgovarati prema navici: ''ě izgovara se kao ié ili je; n.p. děte, věra, čitaj diéte, viéra ili vjera.''
Mažuranić donosi i neke oblike koji se razlikuju od onih što ih je pisao Karadžić: ''Genitiv na -ah je najpravii, buduć da je pri najvećoj strani Naroda Ilirskoga u običaju, i zato se ima svaki učen Ilir starati, da se ne samo u pismu, nego i u razgovoru na njega priuči.''
Takav postupak izlazi iz želje da se književni jezik stvori za sve južne Slavene, ne samo za Hrvate i ne samo za štokavce, nego i za čakavce i kajkavce. Pritom su smatrali da će lakše postići svoju svrhu starijim oblicima nego novijima. Pri takvim će svojim pogledima ostati i Babukić i Mažuranić te kasnije, kada će ih dalje provoditi, i Adolfo Veber Tkalčević.
Ilircima su se ozbiljno nametala ne samo pravopisna i gramatička pitanja, nego i leksička. Teškoću leksikografskih nedostataka osjetili su vrlo drastično pokretači Novina i Danice na štokavskom narječju kada ih je trebalo ispunjavati političkim vijestima i drugim informacijama, a pri ruci su im bili samo njemački, a ne i hrvatski adekvatni izrazi. Za takav posao nisu im u dovoljnoj mjeri mogla poslužiti starija leksikografska djela koja su se pojavila na početku 19. stoljeća, pa ni Karadžićev rječink koji je tiskan 1818. godine. Stoga se već na kraju 1835. godine u Danici pojavljuje ''Sbirka nekojih rečih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznate'' na dvadest i dvije velike stranice, protumačene latinski i njemački. Prema mišljenju V. Dukata, tu je zbirku sastavio Antun Mažuranić.
Sljedeće Mažuranićevo djelo, sastavljeno ponajviše po Temeljima, pojavljuje se 1859. godine imenom Slovnice hèrvatske. To djelo je prvi najveći prikaz akcenatskog sustava u jednoj našoj gramatici. U njemu je Mažuranić otkrio novu zakonitost: da je čakavski naglasak stariji od štokavskoga i da se štokavski može izvesti iz čakavskoga.
Nakon njega izdaje O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah gdje se očituje Mažuranićevo mišljenje o Rusima kao slavenskom ishodištu, te konstatacija o jednakosti čakavskoga i ruskog akcenta.
Jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka Antuna Mažuranića bio je transliteracija glagoljskog rukopisa Vinodolskog zakonika, prvog pravnog spomenika hrvatskog naroda. U tom prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu, te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.
Sredinom 1842. godine donesena je odluka o novom izdanju Gundulićeva Osmana te da se to izdanje opremi popratnim rječnikom. Obavezu za rječnik preuzeli su Antun i njegova brat Ivan Mažuranić.
Raznovrstan u pothvatima kao većina iliraca, mažuranićevski temeljit i nenametljiv, Antun je već za života stekao mnoga priznanja. A nama je ostavio djela koja ne moraju impresionirati brojem stranica, ali privlače pozornost zbog većine ponuđenih rješenja – nastala su kao plod najbolje filološke i kulturološke tradicije kod Hrvata sredinom 19. stoljeća.
Martina Vasilj
Izvor: http://www.editorplus.hr/
